• slika1.jpg
  • slika1a.jpg
  • slika2.jpg
  • slika2a.jpg
  • slika2aa.jpg
  • slika3b.jpg
  • slika5.jpg
  • slika6a.jpg
  • slika6b.jpg
  • slika6c.jpg
  • slika7.jpg
  • slika7a.jpg
  • slika8.jpg
  • slika9a.jpg
  • slika10.jpg
  • slika12.jpg

Daa … u najmanju ruku neobična. Pokazala nam je koliko ne možemo živjeti bez utrka.
Covid kriza je promijenila našu svakodnevicu pa tako i trkački trening i sve što ide uz njega. Bilo je jako neobično početkom godine kada uopće nismo znali hoće li i kada će biti utrka. Naravno nije dolazila u obzir opcija ne-trčanja ali bilo je veliko pitanje kako i koliko trčati. Da li uopće ulaziti u specifičnu fazu ako neće biti natjecateljske faze. Naime, ništa se nije znalo prva dva mjeseca. U trećem mjesecu polako su počele dolaziti neke najave, ali nitko nije znao hoće li utrka zaista biti. Stoga smo planove mijenjali i prilagođavali kako su pristizale informacije od organizatora utrka.  više ...

2018godina


Osijek je najavljen kao pojedinačno i ekipno Prvenstvo Hrvatske u polu-maratonu no do tri zadnja dana ništa se nije znalo sa 100%-tnom sigurnošću. Mi u Festini jedva smo čekali da stanemo na startnu liniju i da napokon krenu utrke. Dobro se sjećam kad smo odradili Osijek da je svima glavna misao bila: „Ma sada da i ne bude niti jedna utrka do kraja godine, glavno da smo trčali Osijek“. Zovem Dragana Jankovića odmah poslije Osijeka da vidim hoće li biti Boroša, a on mi onako s popriličnom dozom sigurnosti reče: „ma nema šanse da stožer pusti Borošu, ne daju ni Franjkoviću da organizira Zagreb21“.

Sva sreća nije bilo tako i ipak je krenulo. Nama je trčanje u opisu svakodnevnog života ali utrke su šlag na tortu. Bez njih ništa nema smisla, bar nema smisla trenirati onako kako mi treniramo. Bez utrka sve bi bilo mnogo jednostavnije. Ne bi bilo aerobne baze, specifične faze, intervalnih treninga, dužina, fartleka, laganih trčanja, periodizacije. Sve bi se svelo na lagani jogging 2-4 puta tjedno. Utrke su provjera kako i koliko dobro smo trenirali, a u krajnjem slučaju na utrkama se družimo s trkačima iz drugih gradova i stvaramo nova poznanstva. Neprocjenjivo.

Već nakon rezultata u Osijeku vidjelo se da smo dobro trenirali. No iskreno, za sve nas u prvom planu je bilo da utrke bude, pa kakvi god rezultati bili. „Pukli“ bi da Osijeka nije bilo. A onda je krenulo. Polu-maratoni Čakovec i Zagreb21 pa planinska utrka Boroša i na kraju 10 km u Karlovcu. Naravno proljetnih maratona nije bilo jer su ih organizatori radi sigurnosti odgodili za jesen. Jedino su Plitvice ovaj puta gurnuli maraton za mjesec dana prema ljetu a Rijeka je izostala evo već drugu godinu. Izostanak proljetnih maratona napravilo je malo više mjesta za specifične treninge za half i 10 km. Rezultati nisu bili senzacionalni ali ipak su nagovijestili obećavajuću jesen.

Kao prvo tu je bio Darko Nešović. Uvijek sam govorio da Darko uz malu promjenu pristupu treninga i male korekcije u mikro periodizaciji mora automatski trčati half 1h25. To se potvrdilo na Zagreb21 halfu u ne baš bajnim vremenskim uvjetima. Jesen sam predviđao 1h23 u nekim boljim uvjetima i maraton ispod 3 h. Naravno za half sam mogao garantirati dok za maraton ipak ne. Darko je moje tvrdnje osnažio u Karlovcu gdje je 10 km trčao 37:30 i tako se nametnuo kao jedan od najboljih dugoprugaša u Zadarskoj županiji. Jedan od najboljih se na jesen pretvorio u najboljeg. Barcelona maraton 2:58:51 i Šibenik half 1:22:42. Unazad godinu i pol se nitko ne može pohvaliti takvim rezultatima, bar ne u Zadarskoj županiji. Naravno, prije godinu i pol kad sam počeo malo više utjecati na Darkove treninge smatrao sam da ova razina rezultata nije nešto „vau“. Darkov potencijal je puno veći. Tek sad predstoji ozbiljan rad, odnosno trening.

Druga poučna priča je Sandra, moja supruga. Sramežljivo je počela trčati 2009. godine iz čiste znatiželje. Dok je mene pratila na maratonima po Italiji uvijek se pitala u čemu je fora kad većina maratonaca ulazi u cilj, totalno iscrpljeno ali s nekom neobjašnjivom srećom i radošću, nerijetko popraćeno suzama. Prvi joj je half bio 2012. godine u Sinju 2h25 a prvi maraton 2014. godine u Milanu 4h59. I svih tih prvih 5 godina Sandra je samo lagano trčala, 2-4 puta tjedno bez ikakve strukture treninga, bez ikakvih intervalnih treninga. Nikad se nije bavila sportom, nikakvim sportom. Još te daleke 2014. rekao sam joj – ići ćeš ti maraton ispod 4 sata ali treba vremena. Naravno nasmijala se na to i rekla: Nema šanse! Eto 7 godina poslije u Barceloni su se ostvarile moje riječi. Sandra je trčala 3h58.

Trebalo se to ostvariti još prije 2 godine u Ravenni no zaustavili su je zdravstveni problemi. U 2020. godini imala je zbog tih problema pauzu od 8 mjeseci totalnog ne trčanja a u 2021 ušla je vrlo oprezno što se tiče volumena trčanja. Kilometraža tri mjeseca pred Barcelonu bila joj je skromna. Dakle kolovoz 183 km, rujan 255 km i listopad 269 km. Naravno u toj kilometraži su i utrke. Murter 12 km, Žumberak 15 km, Varaždin half, Split maraton, Zagreb maraton i Šibenik 10 km. Dakako uz veću kilometražu bio bi i bolji rezultat. No kaže se bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Uz veću kilometražu veća je šansa za ozljedu.

Znam da u gradu glasimo kao neki čudaci koji rade milijune kilometara. Moj prosjek u ta tri mjeseca je 300 km. Darko i nešto manje. Dakle prosjek oko 70 do 75 km tjedno.

Treća priča je Đurđica Šokota. Napravila je osobne rekorde u sve tri discipline. Karlovac 10 km 51:23, Šibenik half 1h55 i Barcelona maraton 4h16. Dojam je vrlo dobar no smatram da je mogla puno bolje. Hvatale su je neke prehlade i viroze koje su je uvijek vraćale jedan korak nazad. Po treninzima realno je trebala ići half ispod 1h55 a maraton ispod 4h10. Nadam se da će to ostvariti u 2022. godini a onda na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine ide maraton debelo ispod 4 sata!!!

Četvrta priča su Marijana Petričić i Jerko Šarić. Oboje kandidati za ulazak među maratonce.
Jerko se ove godine nije odvažio. Marijana se prijavila za Veronu, odradila sve nužno za preživjeti maraton ali eto nije imala sreće. Tjedan pred maraton se razboljela. Nadam se da će oboje sljedeće godine upisati svoj prvi maraton.

Svakako moram spomenuti povratnika na maratonske utrke. Mladena Kolanovića, najstariji Zadranin koji je istrčao maraton. Mladen je s punih 70 godina ove godine završio Split i Zagreb maraton.

Zadnja priča je moja malenkost. Dva polu-maratona za 1h28 (Osijek i Čakovec) i jedan nešto lošiji (Zagreb21) ali lijepa taktička poduka kako trčati half kad uvjeti nisu baš bajni. I na kraju Barcelona maraton 3h03 gdje sam prvi puta na maratonu uspio prvi dio trčati ispod 1h30 a da se u drugom dijelu nisam totalno raspao. Bio je to polu-raspad :D Neki mi govore da je to talent?! Talent „my ass“.

Zapamtite ove tri čarobne riječi: konzistentnost, kontinuitet i postupnost.

Uostalom, što bi to bio talent za jednog dugoprugaša?? Neki bi rekli urođeni veliki max. primitak kisika (VO2max) i veliki udio sporih mišićnih vlakana. No što vam sve to vrijedi ako ste lijeni i ne želite trenirati. Sve pada u vodu ako niste ustrajni i nemate ogromnu želju za napredovanjem. Uvijek navodim Bojanu Bjeljac kao primjer koji potvrđuje ovakvo razmišljanje. Bojana je počela trčati s 22 godine, relativno kasno i nije prošla atletsku školu u ranoj mladosti. Pamtim je s Plitvica 2013. godine gdje je mislim trčala svoj 3. ili 4. maraton u vremenu 3h42. Dakle sasvim prosječno, ništa spektakularno. Danas ta cura trči maraton ispod 2h30. Što hoću reći. Naravno mi smo amateri, imamo 8 satno radno vrijeme i nismo tako mladi kao Bojana no uz ustrajnost i veliku želju mogu se postići zavidni rezultati. Rezultati koji možda na samom početku treniranja izgledaju nedostižni.
Naravno sva ta upornost i želja za napretkom mora biti kontrolirana i upravljana dobrim trenerom. Dobar trener je katalizator optimalnog napretka. A sasvim je sigurno da Bojana ima odličnog trenera.

Zbog svega ovoga ne odustajte od svojih rezultatskih ciljeva. Prije ili kasnije oni će se ostvariti. Sve je moguće uz veliko zalaganje i upornost. Krajnje pitanje je da li je sve to vrijedno truda. No, na to pitanje morate sami dati odgovor.

I na kraju čudesni dio. Mislim da će 2021. godina biti upamćena po nekim skoro pa nestvarnim ostvarenjima u atletici. Nabrojit ću ona po meni najvažnija:

1. Karsten Warholm - 400 m prepone 45.94 WR

2. Letesenbet Gidey – half marathon 1:02:52 WR

3. Sydney McLaughlin – 400 m prepone 51:46 WR

4. Jacob Kiplimo – half marathon 57:31 WR

5. Aleksandr Sorokin – 24 hour run 309,39 km WR

6. Eliud Kipchoge – dvostruki olimpijski pobjednik