• slika1.jpg
  • slika1a.jpg
  • slika2.jpg
  • slika2a.jpg
  • slika2aa.jpg
  • slika3a.jpg
  • slika5.jpg
  • slika6.jpg
  • slika6a.jpg
  • slika8.jpg
  • slika9.jpg

piše : Dragan Janković

12/09/2015. Nevjerojatna trka u Winschontenu na 27. ultraškom svjetskom prvenstvu u disciplini 100km, pogotovo u ženskoj konkurenciji, gdje je palo nekoliko fantastičnih rezultata, gdje su nacionalni rekordi pljuštali ko od šale i gdje smo na kraju i mi dali svoj ne mali udio u tom spektaklu, kojeg bez ikakve rezerve možemo proglasiti najjačom stotkom u povijesti te discipline. A za to imamo nekoliko čvrstih argumenata, kao npr:

 

 

 

  • – Camille Heron je otrčala najbolji rezultat u posljednjih 8 godina (7:08:35), četvrti u povijesti.
  • – Prvi put od kada se trče stotke se dogodilo da su 4 žene u jednoj trci trčale ispod 7:30.
  • – Rezultat Marije Vrajić (7:27:11) je novi državni rekord i 15. rezultat u svijetu svih vremena. Samo tri puta u povijesti se dogodilo da se s tim rezultatom nije pobijedilo, a prvi put da se s tim rezultatom osvojilo „samo“ treće mjesto.
  • – Rezultat Veronike Jurišić (7:44:45 – 11. pozicija) je negdje oko 60-og mjesta svih vremena, i prvi put u povijesti da se s tim rezultatom na SP nije ušlo u top10, često puta je na mnogim prvenstvima bilo dovoljno za medalju, na nekima čak i za zlatnu.
  • – Rezultat Antonije Orlić (8:25:18 – 28. pozicija), je isto tako najbolji rezultat ikad ostvaren za tu poziciju, na mnogim prvenstvima je bilo dovoljno za top 15, a na nekima i za top 10.
  • – Na svim dosadašnjim svjetskim prvenstvima je ekipno vrijeme koje je ostvarila naša reprezentacija (23:37:14 – 4. mjesto) bilo dovoljno za jednu od medalja, na nekim prvenstvima i za zlatnu, ovog puta samo za 4. mjesto.

Tijek trke je bio predvidljiv. Od početka se dalo naslutiti da će Herron otrčati solo trku i samo je bilo pitanje da li će izdržati u jakom tempu do kraja. Odmah je napustila društvo već u startnom krugu, prvi maraton slistila za 2:53, drugi za 3:00 i tek nakon toga počela popuštati, ali napravila je takvu razliku da je mogla komotno prošetati do kraja i razgledavati izloge. U konačnici rezultat 7:08:35, ili preciznije, prosjek od 4:17/km!

No, nama je bio zanimljiviji ostatak i eventualna borba za jedno od mjesta na postolju. Ruskinje i Japanke su se raspršile u startu, debelo se zaletjele, za što su imale i odlične rezultatske osnove, ali po prolazima se vidjelo da su ipak pretjerale, posebno cure iz zemlje izlazećeg sunca, koje su važile za prvog ekipnog favorita, obzirom da su došle čak sa njih četiri s osobnim rekordima ispod 8 sati i to sve u ovoj godini. Njihova najbolja predstavnica Mochizuki Chiyuki, srebrna s prošlogodišnjeg prvenstva, je provukla uvodni maraton za točno 3 sata, samo da bi na 60-om kilometru sišla sa staze; Katayama Shiho je pak bila malo rezerviranija, ali ne dovoljno, pa je maraton odradila za 3:10 i posle se dugo mučila, te na kraju odustala u zadnjem krugu, njoj je pak glave došla Veronika koja ju je tad prestigla što joj je prelilo čašu; Fijisawa Mai se isto katapultirala na 3:10, i aterirala na 15. mjesto, tako da su imale kompletan ekipni pomor u drugom dijelu trke, a sve su bile ispred naših cura u prvoj polovici. Slična priča i s Ruskinjama, kojima su nakon (pre)brzih maratona na 3:12 otpale Khazova i Teplich nakon 2/3 trke, preostale dvije su im fino curile (Kirilova, Pankovskaya), ali su ih na kraju izvukle Zgalybina i Antropova, pa su se domogle bronce, 7 minuta ispred nas (ili da uljepšam – sekundu i pol po kilometru po curi :)). Još jedna jaka reprezentacija je „hrabro“ poginula u bjesomučnoj startnoj jurnjevi, Francuska, čije su dvije odlične cure (Dubois, Gulliou) kapitulirale nakon 70km, pa su ekipno završile na petom mjestu, sa zaostatkom od 43 minute iz nas. Ali ipak najveću golgotu su doživjele braniteljice naslova Britanke, koje su odustajanjem Holly Rush u potpunosti izgubile ekipni plasman. Za ilustraciju neobičnosti naše snage uzeo bih za primjer Njemačku, jednu snažnu trkačku velesilu. Njihova ženska reprezentacija je došla iza nas sa zaostatkom od čak 2 i pol sata, a na ovogodišnjoj svjetskoj rang-listi imaju preko 100 cura koje su trčale stotku, a mi, pogađate – samo 5, tj. imamo samo reprezentaciju :). Francuskinje imaju 180 stotkašica u ovoj godini, Italija 280, Japan preko 400 i sve su te zemlje na kraju u poretku iza nas.

Sad malo i o nama :). Dan prije puta sam bio s Marijom na kavi i rekla mi je da misli da može ić ispod 7:30, a ja velim „Super!“, a u sebi se mislim „Ova žena se nikada neće opametiti“. Jer se zadnji put na svjetskim prvenstvima išlo ispod 7:30 tamo 2011.g., kada je u biti zadnji put uopće jedna žena trčala ispod te magične granice. Dodala je i oksimoron da nema samopouzdanja još od Hvara, ali smo se oboje složili da je to dobro za trku :). Na papiriću pred prvenstvo sam napisao koje rezultate očekujem od naših cura i pored Marije sam stavio 7:32, nakon čega mogu reći da umjereni optimizam nije odlika velikih šampiona :).

Noć prije trke smo imali grupni sastanak u kojem smo dogovorili taktiku, tj. tempa koja će se držati od starta. Na osnovu trke u Stockholmu, gdje su Mare i Nikolina držale 4:30/km sve do 80-og kilometra (btw, to je prosjek potreban za ukupni rezultat 7:30), odlučili smo da to drže i ovdje i da im društvo rade Lovelos i Veronika. Dalo se pretpostaviti da bi se taj tempo mogao držati do kraja, obzirom da je staza u Stockholmu bila uglavnom makadamska ili bolje rečeno mekša, što brže umara od tvrde podloge, kakav je asfalt. U obzir smo uzeli povoljnije vremenske prilike i doba godine. Jedino što nije išlo u prilog toj teoriji je činjenica da su u Stockholmu cijelo vrijeme vodile i onda je lako kontrolirati trku i tempo, a da će na prvenstvu biti pravi rusvaj zaletavanja i činjenica da u trci ima još 20-ak cura koje mogu ispod 8 sati, a tad nikad neznaš što je koja u stanju napraviti. Poslije sastanka mi je Veronika nasamo rekla da ona nebi ipak krenula na 4:30 i da bi radije pecala otraga na nekih 4:35 do 4:40, s čime sam se složio. Veronika uvijek zna gotovo u sekundu što može a što ne, i tu pogrešaka nema. Lani u Dohi je rekla da će držati 4:45 i imala je točno taj prosjek na kraju. Pogađate, njezin prosjek ovog puta je na kraju ispao 4:37, opet točno u skeundu predviđanja. Ja sam falija minutu, obzirom da sam pored njenog imena stavio 7:43 (a išla je 7:44). Tonka je rekla da će držati 5:15/km, u što nisam pretjerano sumnjao jer ni ona nije od jučer, pa sam na papirić matematičkom operacijom stavio 8:45.

Uglavnom, plan je držao vodu puna 3 sata, Mare i Lovelos su na 40km imali točno u sekundu dogovoreni prosjek od 4:30/km (3:00:24), i tu je Lovelos odradio vrhunski pejs. Maraton su prošli na 3:10, Veca za 3:17 (prosjek 4:39) uz nekoliko odlazaka u šumicu, Tonka na 3:31. Pozicije nisu bile baš bajne, Nikolina je odustala, Mare je bila na 11. mjestu, Veca na 24-om, Tonka tek na 46-om, ekipno smo bili – nigdje. I onda je počelo, Japanke, Ruskinje, Francuskinje su počele kapati, a do kraja ni jedna od naših cura nije izgubila niti jednu jedinu poziciju ili u prijevodu – ni jednu od njih nakon prvog maratona nije prestigla bilo koja protivnica, a one su ukupno prestigle 39 atletičarki, što sve skupa govori kako su, između ostalog, i u taktičkom smislu fantastično odradile trku. S time da je Mare ubrzala nakon 40, dok je Veca i dalje strpljivo gulila svoje, a Tonka je već u startu odlučila zajebat plan i mazati oko petice po km, što se pokazalo njezinom dobrom procjenom, obzirom da je popustila tek na samom kraju i imala ukupni prosjek 5:03/km.

Malo sam se pribojavao da se Mare možda malo prerano pustila s lanca i da će upast u krizu nakon 80km, jer nisam mogao vjerovati da može držati tempo 4:15/km punih 60km i to nakon prolaska maratona na 3:10. No, rizik se isplatio, djelovala je fantastično i vrlo pozitivno, stalno se raspitivala koliko ih još ima ispred nje, i tek kad je prestigla trećeplasiranu Britanku i ušla na postolje, počela je lagano curiti nešto prije 90-og kilometra, ali ostale su zato kapale još jače. Na kraju je imala najbržu drugu polovicu trke, čak bolju i od nevjerojatne Herron, s odličnim negativ splitom (3:44:04 + 3:43:13). No, i Veronika je, istinabog očekivano, također imala drugi dio brži od prvog (3:52:57 + 3:51:48), s tom razlikom da je ona pojačala iza 80-og, znači zadnjih 20 kilometara. I Tonkin omjer je bio izvrstan, pogotovo na njezinu trenutnu spremu (4:11:15 + 4:14:03), pa je ponovo podsjetila na svoje stare lijepe dane kada je rušila osobne rekorde u polumaratonu u drugoj polovici maratona :).

Na kraju Mare radi Britanki uz svo curenje još 4 minute u zadnjem krugu i vrlo suvereno osvaja treće mjesto i drugo u Europi. Osobno mislim da je otrčala trku života, a na njoj je da me u neka buduća vremena razuvjeri. Osobni rekord je spustila za dodatnih 10 minuta i sada novi hrvatski rekord iznosi 7:27:11. Njezine desetke su izgledale ovako: 45:24 – 45:24 – 45:11 – 44:25 – 43:40 – 44:26 – 43:06 – 43:50 – 44:54 – 46:51, ukupni prosjek 4:28/km!

Veronika s još jednim svojim remek djelom u nizu, poboljšanje osobnog rekorda za 8 minuta, u konačnici 11. mjesto u svijetu i 8. u Europi, sa sljedećim cenerima: 47:32 – 46:16 – 46:29 – 46:10 – 46:30 – 46:34 – 47:12 – 46:36 – 45:43 – 45:43, s ukupnim prosjekom od 4:37/km, uz opasku da je ponovo zadovoljila atletsko pravilo savršenosti: prvi krug najsporiji – zadnji najbrži!

Tonka kakvu dugo nismo vidjeli, osigurač koji to više nije, nego treći član koji donosi medalju! Osvojila je 28. mjesto na svjetskom i 21. na europskom prvenstvu, a desetke je provlačila ovako: 50:28 – 50:22 – 50:23 – 49:33 – 50:49 – 49:40 – 49:46 – 51:07 – 52:07 – 51:23, ukupni prosjek 5:03/km. Osobni rekord spustila za 28 minuta, na papiriću je pisalo 8:45, na kraju 8:25, preko svih mojih, a vjerujem i njezinih očekivanja. Što reći nego da su sve tri cure prevazišle sebe, da se tako bori na velikim prvenstvima poput ovoga i da je to jedini način da se na njima osvoji medalja i u potpunosti su ih zaslužile, bez da su imale bilo kakvog popusta!

Ostatak ekipe: Nikolina je odustala, kulminacija loše faze uzrokovane ozljedom je imala savršeni tajming. Dobro je da osvajamo medalje i bez nje, ali će nam biti potrebna jednog dana kad ćemo napasti zlatnu. Nadam se da ćemo ga dočekati. Slična priča s Radojkovićem, ali to je tako u sportu, ima dobrih i loših dana, koji su uglavnom vezani uz ozljede. Šakota je završio stotku i to je bio njegov primarni, a reko bi i jedini cilj, obzirom da nismo očekivali ništa, već samo uvrštenje muške ekipe u poredak, koje se odustajanjem Radojkovića nije dogodilo. Slovinac je mogao i trebao biti bolji, iako je svoj osobni rekord popravio za pola sata, mislim da ni on nije na kraju zadovoljan s rezultatom 8:01, koliko god to izgledalo odlično (4:48/km).

Na kraju moram spomenuti i Čedu Pajića, našeg, da tako kažem – domaćina u Nizozemskoj, čovjeka koji ovdje živi i radi već 40 godina. Rijetko kada ćete u životu upoznati jednog tako čistog i pravog sportaša kao što je Čedo. Prepun znanja, povijesti, mudrosti, stručnosti, pozitivnosti i duhovitosti, koji je svoj život u potpunosti posvetio sportu, osoba kakvu nećete sresti više od 3 puta u životu, kolko god da vam traje. Neznam da li me itko do sada impresionirao kao on svojom neposrednošću i privrženošću sportu. Obzirom da radi u predstavništvu Saucony, svim reprezentativcima je poklonio po jedan par tenisica i hrpu opreme, tako da sad svi imamo i uspomenu od njega. Na trci je bio možda i taj jezičac na vagi koji je svojim savjetima, pomaganjima i samim prisustvom utjecao na ovako pozitivan rasplet događanja na sjeveru Europe, gdje je Hrvatska po prvi put u povijesti pokazala da ima što svijetu ponuditi u trkačkom smislu.

REZIME:

Žene:

       1. Camille Herron, USA 7:08:35
       2. Kasja Berg, SWE 7:20:48 NR (1. Mjesto EP)
       3. Marija Vrajić, CRO 7:27:11 NR (2. Mjesto EP)
     11. Veronika Jurišić, CRO 7:44:45 (8. Mjesto EP)
     28. Antonija Orlić, CRO 8:25:18 (21. Mjesto EP)

Ekipno:

  1. USA 22:39:35
  2. SWE 22:51:06 (1. Mjesto EP)
  3. RUS 23:30:05 (2. Mjesto EP)
  4. CRO 23:37:13 (3. Mjesto EP)

Muškarci:

  1. Slovinac Hrvoje-Lovelos, CRO 8:01:31
    102. Šakota Ivica, CRO 9:54:19