• slika1.jpg
  • slika1a.jpg
  • slika2.jpg
  • slika2a.jpg
  • slika2aa.jpg
  • slika3a.jpg
  • slika5.jpg
  • slika6.jpg
  • slika6a.jpg
  • slika8.jpg
  • slika9.jpg

Kad bi bilo lako odgovoriti na ovo pitanje vjerojatno ovaj tekst ne bi ni nastao. Zašto trčati maraton?

Pa zato što je to teško. Zato što je to izazov. Zato što je kruna svakog trkača. Zato što nije polovica nego cijelo.

Zato što je to mitska utrka, majka svih utrka. Zato što svaki grad koji drži do sebe ima maraton i to vam je najbolje opravdanje da ga posjetite. I u krajnjoj liniji, trčite maraton zato što to možete.

         Često znam reći - neš ti trkača koji nema tajice za trčanje i nije istrčao maraton!

U maratonu su stvari uzbudljive zato što su nepredvidljive. Nikad ne znate kako će maraton izgledati jer mnoge stvari mogu poći po zlu.

Jedino što znate da će te se u cilju osjećati kao heroj koji se jedva suzdržava da mu suza iz oka ne kane. I taj osjećaj u cilju vas tjera da se iznova i iznova mukotrpno spremate za slijedeći maraton. Jer svaki maraton se morate spremati kao da onaj prije njega nije ni postojao.

Zašto maraton, govori i ova engleska – the miracle isn't that I finished, the miracle is I had the courage to start.

Hrabrost je uzeti startni broj (bolje rečeno, platiti) i stati na startnu liniju. Upravo tako, hrabrost je doći na start, a svi ti govore da je teško. Još neki mogu zalutati prvi put jer ne znaju što ih čeka, no drugi put dolaze oni tvrdoglavi, uporni, hrabri, predani, disciplinirani, sistematični, usredotočeni, radišni i mentalno jaki. Da upravo tako, nije istrčati maraton neko veliko herojsko djelo, ali ono što trebate napraviti prije nego stanete na start jako puno govori o vašem karakteru i vašim osobinama kao čovjeka. Pa nije bez veze da se i u životopis za posao stavlja – istrčao maraton!

         U prilog tezi da svatko može istrčati maraton uz jedno veliko „ali“ govori podatak da ga je istrčala i moja supruga u 48. godini života sa dvije godine staža u trčanju, a prije toga se uopće nije bavila nikakvim sportom. Svakako su joj to omogućile njene dvije jake osobine: predanost cilju i tvrdoglavost.

No i pored toga što je uz sebe imala osobu sa iskustvom i tko ju je upozoravao na zamke i provalije, ni blizu nije bila svijesna što je čeka na prvom maratonu. Dobro se sjećam njenog ulaska u cilj Milano maratona. Lješkario sam u cilju uživajući u suncu i svom novom osobnom rekordu kad je ulazila u cilj. Prve riječi su joj bile – Nikad više!  Na što sam ja izrekao – ali ja sam oboje već prijavio za Venezia maraton na jesen i platio 70€ startninu!

Bacio si novce!  rekla je sa ljutitim izrazom lica. Normalno, nakon 10-tak minuta mogao se  čuti sramežljivi - možda, vidjet ćemo. Već nakon sat vremena, obilazeći znamenitosti Milana, smišljala je kako trenirati da joj se ne ponovi „udarac u zid“ koji je iskusila na 33. kilometru.

         Tipična priča za prvi maraton. A što bi tek bilo da je nisam vodio i usmjeravao. Dogodilo bi joj se užas kao i meni na prvom maratonu u Splitu. Hodala je mizernih 200m, a drugi dio maratona joj je bio sporiji za 10 minuta za razliku od mene kome je drugi dio bio sporiji za 28 minuta, a hodao sam najmanje 3km, a i ono što sam trčao poslije raspada na 30. kilometru više je nalikovalo na hodanje. Još kad se shvati da je mojih 28 minuta puno duže u odnosu na krajnje vrijeme od 3h57' nego njenih 10 minuta na 4h59', vide se razmjeri moje kalvarije. Dobro se sjećam kako sam bio razbijen po ulasku u cilj. Stalno mi je tutnjilo u glavi – koji si ti kreten!  dok me u zoni za oporavak iskusni maratonac i ironman Nenad Lovrec nije utješio rečenicom – Ma svi smo mi to prošli, vjeruj mi nakon 10 minuta već ćeš smišljati gdje ćeš ići na sljedeći maraton!  Bio je u pravu.

         Sve ovo pišem za one koji namjeravaju krenuti na maraton sa željom da ne naprave grešku kao i ja, te olako shvate maraton. Sjećam se svog prvog polumaratona u Rijeci gdje sam bio jako oprezan i krenuo veoma rezervirano tako da sam zadnjih 6km dobrano ubrzavao. Nije loš oprez na polumaratonu no na maratonu je on nužan. Nakon 4-5 polumaratona, bahato i bez opreza došao sam na maraton sa jednom dužinom od 30km i rezultatom 1h36'09'' sa 2 mjeseca prije održanog Riječkog polumaratona. Krenuo sam za Višnjom Škevin i Ivankom Krofl u tempu 5'/km. Koji naivac! Već na 25. km tempo mi je pao na 5'40''/km a na 30. sam počeo hodati. Još kad te naša prekrasna publika počne bodriti sa – pa tako i ja mogu trčati ... ajde dođi popi pivo sa nama.

         Danas među trkačima početnicima isto tako vidim oprez prema polumaratonu. Ne, ne trebate biti toliko oprezni sa polumaratonom, to može svatko savladati za 2-3 mjeseca treninga 2 do 3 puta tjedno. Maraton je sasvim drugi svijet. Da bih upozorio, često govorim da je razlika između polumaratona i maratona isto kao u vodenim sportovima između 100m plivanja slobodnim stilom i skokova sa 10 metarskog tornja.

Još jedna stvar. Za utrke do maratona, 5km, 10km, polumaraton, sa velikom vjerojatnošću možete predvidjeti pobjednika od dva trkača, znajući samo dvije stvari, maximalni aerobni kapacitet (VO2max) i potrošnju kisika na pragu mliječne kiseline (LTVO2) tzv. laktatni prag. U maratonu su u igri puno više varijabli pa utrka postaje jako zanimljiva čak i između trkača rekreativaca koji se i po 3 minute razlikuju u najboljim izvedbama na 10km. Obično se maratonski potencijal i uzima vrijeme na 10km sa formulom t(10km) x 5 -10 minuta. Pa tako za nekoga tko trči 10km za 40 minuta potencijal iznosi 40x5-10=190 minuta odnosno 3h10' a za nekog tko trči za 37 minuta iznosi 2h55'. Naravno to ne znači da će netko tko može trčati 10km za 40 minuta automatski trčati maraton za 3h10'. Za ostvariti ovaj potencijal moraju se uz adekvatan specifičan trening, uklopiti  još neke stvari, kao ravna staza i vremenske prilike. Ključna riječ je specifičan trening a to je u slučaju maratona trčanje u tempu budućeg maratona i trčanje dužina preko 30 kilometara.

         Često do mene dolaze izjave čak i od onih ljudi koji bi po definiciji trebali znati problematiku da se – maraton može trčati i bez dužina preko 30km ili još ekstremnije bez dužina preko 21km!

         Naravno da može, samo kada ćete doći u cilj i kako će te izgledati u cilju?!

Da bih takvoj ideji dao prave dimenzije ponudit ću jedan misaoni eksperiment koji se naravno nikad neće ostvariti. Zamislite da prvu postavu nogometaša Barcelone i Reala, znači po 10 igrača sa svake strane, obavjestite 7 dana prije derbija da neće igrati utakmicu nego će svih 20 trčati maraton i 3 boda dobija ona ekipa koja zbrojeno ima bolje vrijeme. Takve ekipe pretpostavljam da imaju igrače koji VO2max imaju i preko 60 ml/kgxmin a to vam je 10km za 35 minuta i brže. Znači da bi njihov maratonski potencijal bio 2h45'. Još kad ih nitko ne bi mogao savjetovati kojim tempom da trče, bio bi to klasičan pomor. Sa dosta velikom sigurnošću mogao bih tvrditi da bi rijetko tko uspio otrčati maraton ispod 3h30'. Zašto u priču uvodim nogometaše? Pa iz jednostavnog razloga što su oni najbolji primjer ljudi koji dosta trče i imaju veliki VO2max ali njihov mehanizam dobivanja energije za trčanje je većinom anaerobni (50-100m sprinta i onda odmor) i njihova tijela bi se našla u čudu kada bi nakon sat ili sat i po vremena potrošila većinu glikogena zbog nenavknutosti na aerobnu pretvorbu glikogena i masti u energiju za trčanje. A tek tada postaje škakljivo, kad je rezervar glikogena pri kraju i tijelo nastoji u smjesu goriva unijeti sve veći postotak masti. Ako to tijelo nije iskusilo na treningu malo je reći da se nalazi u čudu, tijelo postaje izbezumljeno a u glavi se vrti misao – koji je vrag ovo meni trebalo.

         Kao primjer navodim neke nogometaše koji su trčali maraton, ali naravno ne kao 7 dnevno iznenađenje.

Pavel Nedved         3h49'51''

Edwin Van der Sar  4h19'16''

Dwight Yorke         3h31'56''

Mazzy Izzet           3h22'36''

Garry Speed          3h49'22''

te Luis Enrique koji je tek iz trećeg puta išao ispod 3 sata, 2h58'08'', no on trči ultra maratone i ima ozbiljan pristup. Na temu nogometaša Maria Mandžukića i maratona, prije nekog vremena pokrenuo sam raspravu na facebook-u koju možete pogledati i vidjeti mišljenje trkačke zajednice na linku -

A sjećate li se da je i Lance Armstrong, kojemu je izmjeren VO2max od 84 ml/kgxmin, nakon istrčanog New York City (NYC) maratona rekao - that was without a doubt the hardest physical thing I have ever done.

         Krajnji odgovor je - može se na maraton ići i bez dužina preko 21 km, no drugi dio će biti bolan i bit će hodanja  ako se precjenite i krenete tempom za koji niste spremni! A vjerujte mi, znam iz iskustva, ljudi se u pravilu PRECJENE ! Masu je takvih primjera u bližoj i daljoj okolici gdje je drugi dio maratona i po pola sata duži nego prvi dio.
Zato kad ste na startu maratona, dobro ukalkulirajte vremenske prilike, temperaturu, vašu trenutnu formu i uvijek na ono što mislite da možete, dodajte 10 sek/km više i toga se slijepo držite pogotovo do oznake 21 km.
Tako je veća šansa da završite maraton sa smiješkom, a ne sa bolnom grimasom!!!

Još jedan savjet za kraj. Birajte prvi maraton negdje van Hrvatske, tamo gdje na 30. kilometru nećete ostati sami, što znači birajte maratone sa preko 2000 sudionika. Publika u tim zemljama će sigurno biti malo bolje upoznata sa vašom mukom pa će vas adekvatno tome znati bolje motivirati tj. navijati za vas. Nisam trčao NYC maraton, ali sudionici kažu da jednostavno ne možete stati i hodati kad vidite koliko ljudi i kako vas bodri. Normalno uvijek imate jeftiniju opciju sa besplatnim pivom.  :-)